Da ne započinjem ovu knjižicu riječima ''ne znam otkuda da krenem'', započet ću je danom kad sam umrla. 14. srpnja 2002., užareni Zagreb, kojekakvi bolničari u našoj kući, infuzije, moja majka kako plače i viče, ne sjećam se što, a neki glavni liječnik ju trese za ramena i govori: ''Gospođo, ne možete jebati zid!'' Umrla je. Jedna mlada osoba, meni najbitnija u životu. Umrla je ružnom, mučnom smrću nakon bolesti za koju nitko nije kriv, osim doktora kod kojih je išla zbog nekih drugih banalnijih razloga godinama prije, dok je bolest već bila tu, ali oni je nisu primijetili. Što je beskrajno diletantski i glupo, jer ja, koja nisam doktor, od tada prepoznajem tu u 99,9% slučajeva smrtonosnu bolest na ljudima na ulici, kafiću, plaži. I suzdržavam se da ih ne upozorim. Nekad im i kažem. Rijetko, ali nekad upozorim da je pametno da odu na pregled dok nije kasno. Reakcije tih ljudi naravno budu drske i bezobrazne, pa sam prestala to raditi. Jebiga, ako su me poslušali i otišli na pregled, možda su sada živi, a ako nisu, sigurno su umrli i znam da im nije bilo lijepo u tom procesu.

Dakle, umrla je. Ljeto, vrućina, topi se asfalt, a mi sjedimo u šoku i gušimo se u suzama. Proveli smo nakon toga mjesec dana na moru, u nekom čudnom ludilu, u stanju u kojem nije bilo bitno jesmo li na sedativima ili pijani, samo da bilo kako preživimo te dane. Netko bi rekao da smo se ponašali neprimjereno, jer red je sjediti u koroti, a mi smo pričali proste viceve u koktel baru. Neprimjereno, znam, ali to je bio jedini način da koliko toliko zaboravimo na horor koji smo proživjeli. Zaboravili ga nismo nikada, niti ćemo, ali da smo sjedili u koroti ja garantiram da bismo svi potpuno i vjerojatno trajno poludjeli. Kako moja mama u šali, za takve situacije kaže: ''Zavezani bismo čekali smrt u bolnici Novi Marof''.

Stigla jesen, mama krenula na posao, a ja u školu. Treći razred gimnazije. Morali smo se praviti da je sve u redu, no nikako nije bilo u redu. Ne znam što je radila moja mama, ali znam što sam radila ja. Ja sam svako jutro prije škole pila. Nisam pila iz zabave niti nekakvog revolta, nego zato da preživim sjedenje na nekakvom satu lektire. Pila sam da preživim i nitko nije znao da sam ja pijana, a bila sam jako pijana. Kako to znam, da nitko to nije kužio? Tako što sam to pred koju godinu rekla curama s kojima sam bila bliska u školi i šokirale su se: "Ti si bila pijana?" Da, jako, cijelo vrijeme. Sav novac koji sam dobivala za kavu, cigarete, gablec, i za što već dobivaš novac u višim razredima gimnazije, ja sam trošila na vodku s kioska. Tri bombice. I to bih popila prije škole ujutro. I jedino me to spriječavalo da ne počnem vrištati na satu hrvatskog. Jedino što sam željela je vrištati, no ja sam sjedila mirna i drvena. Pijana sam rješavala testove iz kemije i biologije i dobivala trojke i četvorke. Odgovarala pred pločom zemljopis, odličan, pet. I tako sve. Mirna i drvena. Poslije škole bih s dvije prijateljice otišla na pivo. Ali ne zato što je nama bilo tada do piva, nego je tada malo točeno koštalo manje nego kava. Koštalo je šest kuna u Radićevoj ulici u Zagrebu. Lijepa vremena, mogli bismo sada reći, sada kad za šest kuna jedva da možeš kupiti plastični upaljač koji već sutradan ne radi. I tako sam ja pila, svaki dan, sigurno šest mjeseci. Odjednom, bila je zima i snijeg, ja sam shvatila da meni te vodke više ne trebaju. I nisam ih kupila. Više nikada, osim možda tri ili četiri puta kroz sljedećih dvadeset godina u onim nekim situacijama kad ti se nešto pije jer si uzrujan zbog nečega, a kasno je pa imaš samo kiosk. Svi znamo koliko su te vodke s kioska gadne i skoro nitko ih neće kupiti osim u nekoj nuždi. Moje žalovanje je bila nužda i ne krivim se zbog toga, dapače tvrdim da sam time učinila najbolje za sebe, a prestala sam sama od sebe nakon nekih šest mjeseci vjerojatno zato što nakon toliko vremena prestaje taj neki period aktivnog žalovanja nakon nečije smrti.

''Zašto nemaš njenu sliku u svojoj sobi, a imaš sve i svašta?'' - znala me mama pitati u nekoliko navrata kroz život. Zato što ne želim, ne zato što je ne volim, volim tu ženu više nego što sam ikoga u životu voljela i baš zato ne želim njenu fotografiju u svojoj sobi. Jer, da je stalno vidim, ja ne bih radila ništa drugo nego plakala. I ovako plačem, ali ne baš stalno. Neke smrti ne preboliš nikada. Dok je ona još bila živa, upoznala sam u parku za pse mlađu ženu koja je također imala psa i ta žena meni je svaki put plakala što je čovjek njenog života poginuo. To je zvučalo kao da je on poginuo neki dan, no ispalo je da je poginuo pred deset ili više godina. Zaključila sam da je ta žena luda i počela je izbjegavati. Sada sam ja ta žena, s tom razlikom što ja ne plačem nepoznatim ljudima na cesti. Držim se nekako onoga, poslovice koju sam sama izmislila ''Pati se u tišini, a luduje u samoći''. Plačući u javnosti pred bilo kime ne postižeš ništa osim što će te proglasiti ludim, a proglase me ludom i kad provalim neku foru koju ne shvate svi i odmah dobijem titulu čudne i lude osobe. Ne treba mi još plakanje po cesti. Plačem uglavnom sama, nekad mami i ponekad nekog bliskoj prijateljici. No suzdržavam se jer zamaranje ljudi, ma koliko oni bliski bili, a nisu ti mama, takvim teškim pričama baca te ljude u neka loša raspoloženja jer svaka obitelj nesretna je na svoj način, a ja ne želim biti mučitelj i kriva za to što sam nekoga trigrirala i bacila u depresiju. Tim više što mi tu nitko ne može pomoći, nema riječi kojima će me netko utješiti, a jedino što ću ja time napraviti jest izmučiti tu osobu. Izbjegavam to, koliko god mogu.

Prošlo neko vrijeme, ja počela studirati, imala posao u struci koji sam voljela, mogu reći da sam za svoje godine bila prilično uspješna. Bila sam ono nešto što se naziva duša zabave. Mnogi su me voljeli, pozivali me na rođendane, tulume... Jer ja sam bila ona osoba koja je uvijek znala razbiti neku učmalu atmosferu, nasmijati društvo, smisliti što ćemo zabavno raditi, nešto smiješno ispričati. Neki su mi govorili da mi zavide na tome što ja ''hodam kao da je svijet moj'', a oni to ne mogu. To je na neki način i bilo točno, teško me bilo slomiti i ja sam na neki način vjerovala da svijet i jest moj. Nije to bila neka umišljenost u svoju veličinu, ne, to nije bilo to. Bila je to moja mladost i vjera u neku svijetlu budućnost, ostvarenje snova, sreću. Imala sam one neke tipično ženske snove. I sve sam ih ostvarila, ali sve sam ih ostvarila prekasno, u trenutku kad me to nešto više nije zanimalo. Recimo kao da nekome od 20 godina kupiš igračku koju je htio s osam. Prekasno je, to više nije fora, ne ispunjava i ne veseli. Bila sam kolumnist renomiranih časopisa, postigla modni uspjeh na svjetskoj razini, glumila u dva igrana filma, bila više puta gost na televiziji. Takve stvari, a sve to u vremenu kad me to više nije zanimalo i od toga nisam imala ništa osim što sam time navukla bijes i ljubomoru drugih ljudi koji su to željeli više od mene, puno više od mene, a nije im uspjelo. Uvijek uspiju oni ljudi kojima do toga nečega nije pretjerano stalo. Uvijek ti govore da moraš u nešto čvrsto vjerovati jer snaga uma je nevjerojatna i da će se to onda ostvariti. Kod mene je upravo suprotno, što sam u nešto čvršće vjerovala, to sam veći šok doživjela kad to nije uspjelo. Jer nikada nije. Uvijek je uspjelo nešto za što mi je bilo svejedno pa me ti neki uspjesi nisu pretjerano radovali nego sam se više pravila da sam ushićena i sretna jer nekakva pristojnost, ili što to već jest, tako nalaže.

Uz to sam rođena s nečime što ja nazivam svojevrsnim defektom protiv kojeg ja ne mogu ništa, defektom koji će me sasvim sigurno, ako poživim toliko, učiniti nevjerojatno tužnom u starosti. Sve djevojčice maštaju o vjenčanju i igraju se s gumenim bebama da su to njihova djeca. Meni je ta igra uvijek bila glupa i ja nikad nisam maštala o vječanju. Bio je neki glazbeni spot koji sam vidjela samo jednom na nekoj stranoj televiziji i urezao mi se u pamćenje jer najbolje prikazuje ono što ja mislim o vjenčanju. U spotu mladenka hoda u predivnoj vjenčanici prema oltaru na kojem je čekaju svećenik i neki predivni muškarac. Sve je onako filmski svečano, a oltar je na nekoj litici iza koje je ocean ili nešto takvo. Sve idilično. I, kad dođe do oltara, umjesto da stane pored mladoženje, mladenka se baci u taj ponor. Odabrala je smrt.

I ja bih odabrala smrt. Meni je sama ideja vjenčanja za bilo koga na svijetu nešto najstrašnije što mogu zamisliti, čak i suživot. Ideja da ja mijenjam adresu prebivališta zbog nekog tipa. Moja mama ima teoriju da je to zato što nisam nikada naišla na nekoga tko mi može ponuditi bolje nego što ja imam, jer ja živim u velikom stanu u centru i da ne možeš mene nakon toga na što sam ja navikla staviti u dvosobni stančić negdje na periferiju, da je to isto kao da tigra iz prašume i staviš da živi u kupaoni i očekuješ da on bude okej s tim. Ne znam je li teorija točna. Znam samo da sam privremeno znala živjeti s nekim svojim dečkima isključivo u nekim situacijama kad bih bila posvađana sa starom, čisto da se malo maknem dok se situacija ne smiri. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ja averziju od vjenčanja i braka zašto što sam neke promiskuitetna ženska, nisam uopće. Vrlo sam monogamna. Možda sam bila promiskuitetna u nekoj ranoj mladosti kad je bila neka fora imati dva dečka odjednom, no to sam već s 20 godina prerasla. Moj interes za bilo kakve jednonoćne avanture je jednak nuli već dugo godina. Ne idem za time nikako. Želim neki ozbiljniji odnos, u svakom slučaju. Ako u muškarcu kojeg upoznam ne vidim potencijal za to, iz bilo kojeg razloga, ja se neću dovesti do nikakvog seksa s tom osobom jer mene to niti ne zabavlja niti ne zadovoljava na bilo kojoj razini. Želim stabilnu vezu, ali ne želim brak. I ne želim djecu, nikada, u nikojim uvjetima. To ne dolazi u obzir. I zbog tog stava sam otpisana od mnogih frajera. Okej. Pošteno. Nemam ja pravo tratiti nečiji život. Toliko jako ne želim biti majka da čak ponekad žalim one koje imaju djecu iako znam da su ih jako željele. Toliko jako to ne želim da se na niti sekundu ne uspijevam prešaltati na način razmišljanja suprotan od mog. Ne uspijevam razumjeti zašto bi itko to želio, toliko jako to ne želim. Sve druge želje mogu shvatiti, ali to ne. Znam. Ja sam ta koja je tu čudna, ali što mogu. A najmanje na svijetu želim biti ona žena koja ne voli činjenicu da ima djecu i smatra se žrtvom zbog toga jer je rodila iz krivih motiva, npr. zato što su njeni roditelji to željeli.

Jednom sam se našla u društvu s jednom visokoobrazovanom ženom, sretno udanom, majkom troje djece, djece u nižim razredima osnovne škole. Moj tadašnji dečko i njen muž su farbali nekakav auto, a ja sam sjedila s tom ženom u vrtu, ženom koju ja vidim prvi put i ta žena je počela meni glasno plakati da ona nikada nije htjela imati djecu uopće, a posebno ne troje. Plakala je da je ona u životu samo željela imati psa, a ona to sad ne može jer uz troje djece tu ne može još i pas jer bi to bio cirkus. Rekla je da možda može sada imati mačku, ali da to nije to jer ona želi psa, a ne neku bezveze mačku koja samo postoji i sve ignorira osim dok joj daješ hranu. Ne znam što sam točno rekla, nešto tipa da su njena djeca divna - jer što da drugo kažeš. Ženu sam djelomično razumjela, a istovremeno nisam jer to nije neka žena iz zemljane nastambe gdje ju je netko na to prisilio, nego žena deset godina starija od mene, visokoobrazovana, žena koja je tada kad se to dešavalo trebala doktorirati neku mikrobiologiju. A muž joj je jako dobroćudan lik, isto neki doktor znanosti, za kojeg stvarno ne vjerujem da je on nju na to prisilio. No, upravo taj čovjek je znao doći kod mene i tog mog dečka, sav onako rastrojen, znojan od živčanosti, sa spikom da on mora sada biti kod nas i popiti pivo, barem pola sata jer da će on u protivnom završiti u ludnici zbog cijelodnevnog natjeravanja te svoje djece koja uporno bacaju loptice kod susjeda u dvorište pa on mora ići po to i tako sto puta u jedno popodne: ''Tata, opet nam je pala loptica preko!''

Dakle, svi na rubu toga da sami sebe odvezu u ludnicu, a istovremeno jako sretna obitelj koja ima sve. Obitelj kojoj, vjerujem, mnogi zavide na idiličnosti. Ja u takvim situacijama samo šutim, da slučajno ne bih rekla nešto čime ću osobu trigerirati, i mislim si: ''Zar ti ljudi nisu znali kako nastaju djeca i nisu li znali kako izgleda imati troje djece dobi između šest i deset godina?'' No oni će imati sretnu starost. Dok ću ja biti tužna starica bez ikoga, biti ću ona osoba koja će objaviti oglas u kojem će pisati da ostavljam stan onoj osobi koja je voljna zbrinuti moju pudlicu kad ja umrem. I već znam da ću biti na štakama. To znam zato što me već godinama do razine plakanja nešto u lijevoj nozi počinje boljeti ako stojim na mjestu duže od 45 minuta. Ja ne želim doživjeti starost, nemam nikakvu motivaciju za to. Nikad nisam imala. Lani sam bila na nekim pregledima i ispalo je da sam ekstremno zdrava, sve valja, svi parametri svega idealni. Moja najveća bolest je to što sam jednom par dana imala jako nizak tlak i za to sam sama kriva jer sam bila na nekoj opskurnoj američkoj dijeti. ''Super. Živjet ću vječno. Bravo ja. Blago meni. Snimajte me za televiziju.'' - ovo je bio sarkazam. I to onako crni.

I tako ja defektna nastavila živjeti. S dvadeset i sitno imala prvu ozbiljniju vezu s čovjekom koji u svojoj suštini doista nije bilo loš, dapače možda najdobronamjerniji lik u mom cijelom životu. Ali taj je bio patološki ljubomoran do mjere da mi nije dao da imam prijateljice. Ženske. Bilo što muškog spola se uopće nije smjelo niti spomenuti. Do razine ako je voditelj Dnevnika muškarac, to se moralo zgasiti. Logično, to nije moglo funkcionirati i raspalo se na jako ružan način nakon godinu i pol svađanja oko ljudi s američke televizije jer su oni slučajno muški, to što oni mene ne poznaju niti će ikada, to nije bio faktor u glavi tog lika. Ubrzo nakon prekida s tom... čudnom osobom, neko sam vrijeme opet bila ona stara ja, ona zabavna ženska koju zovu na tulume. Živjela sam za rokenrol, družila se s bendovima, našla si poslić koji me odveo na turneju s jednim tada značajnim bendom. Opet je svijet bio moj, imala sam snove, uvijek sam nekako imala novaca, moje tuge brisao je rokenrol. Onda sam našla novog dečka, što sebi ne mogu oprostiti.

Tog sam tipa upoznala na Božić par godina prije i svidio mi se kao nikada nitko, i fizički i mentalno, ali nisam poduzimala ništa niti se bavila time na ikoji način jer taj je čovjek tada bio u jako ozbiljnoj dugogodišnjoj vezi. No zapamtila sam ga kao nešto najdivnije što sam ja ikada vidjela. Nakon nekoliko godina, ne znam koliko jer loša sam s brojevima i imam lošu predodžbu o vremenu, on prekinuo s tom curom definitivno, i život nas praktički pa slučajno opet spojio. Mislim da nije prošlo više od pet dana i mi smo postali službeni par. Uslijedile su dvije godine idile, moje najveće sreće, volim misliti da i njegove. Naravno, tu i tamo koja svađa, ali to je normalno. Bila sam sretna. No, odjednom, nešto se s tim čovjekom dogodilo. Postoje razne teorije kako, zašto i zbog čega. On je od najdivnijeg tipa odjednom postao jedna odvratna, agresivna, vječito bijesna osoba koja nije ništa drugo radila nego se izderavala na ljude, govorila da mu je žao što trenutno nije rat pa da može ubijati ljude, izderavao se na mene, sve sam mu bila kriva, sve: zašto je pepeljara lijevo, a ne desno? Paljba. Ja sam plakala, bojala ga se, smirivala ga, a on je govorio da sam ja jedina osoba na svijetu koju on podnosi. Vrijeđao me, govorio da sam glupa, da se mene ne može slušati nego samo tolerirati jer niti jedna moja rečenica nema smisla. Odjednom je imao i primjedbe na moj izgled. Zašto sam u tome ostajala? Zato što sam bila mlada i nisam shvaćala da je to psihičko zlostavljanje, a i zato što sam ga jako voljela i poznavala ga kao ugodnog i normalnog i nadala se da će to nešto proći. Mislila sam da je prolazna faza jer što drugo misliti. Na van smo izgledali kao idealan par jer nismo nikada ludovali u javnosti i ljudi su, kažu mi danas, bili ljubomorni na to što mi imamo. Ja sam se čekajući da ta njegova faza prođe, skoro onako zaozbiljno propila, jer što drugo imaš raditi kad živiš u vječnom stresu i strahu od reakcija neke osobe, nego piti nešto da se smiriš. To moje čekanje da faza prođe, trajalo je još gotovo punih pet godina. Da sve bude zabavnije, on je bio dijete iz pretenciozne vrlo bogate obitelji koja je svaki problem rješavala skupim putovanjem ili kupnjom nečega skupog što nikome ne treba. Loše si volje? Evo ti Mercedes. Nadrkan si? Evo ti novi stan u centru.

Imali su neko vino, jako skupo. Ja sam baš ovih dana izguglala to vino da vidim koliko to košta. Na cijelom internetu nema cijene osim ''na upit'' i samo, uz fotografiju Angeline Jolie i Brada Pitta s tim vinom, piše da je to najskuplje vino na svijetu. Obitelj je bila toliko pretenciozna i neizravno je vrijeđala sve oko sebe. Ponižavali su svačiji posao i fakultet, npr. netko je završio medicinu i sad je neurokirurg, njima je to bezveze i smiješno, ali se zato moralo veličati debile iz njihove obitelji koji su nakon šest godina pozavršavali nekakve dvogodišnje tečajeve koji se u nikojem svijetu ne priznaju kao ništa jer ti tečajevi i jesu ništa, one neke kvazi škole za bogatašku djecu koja ne znaju što bi sa sobom i preglupa su za bilo što drugo. Ja sam jedan od tih tečajeva u tajnosti zvala ''amatersko crtanje vodenim bojama''. Ti tečajevi su se toliko veličali, slavlja ranga omanjeg, ali jako luksuznog vjenčanja, moralo se gotovo pa vikati o genijalnosti tih debila koji su to pohađali. Takve proslave su bile stalno i ja sam prije i poslije toga morala popiti sedative jer bih ih u protivnom sve tamo ispljuskala. Danas govorim, ako ja negdje u sebi imam žarište raka, to je od toga jer nema od čega drugoga biti.

Nakon pet godina čekanja da ta agresivna faza prođe, ja sam tog tipa ostavila. Zašto? Opametila sam se? Ne, nego morala sam se poslom naći s jednim tipom, da potpiše neke papire i taj nepoznati čovjek i ja smo sjeli na kratko piće. To piće je bilo prijelomno u mom životu, ne zato jer smo se ludo napili, nismo uopće. Cijela priča trajala je 10-15 minuta. Ali meni je to kratko vrijeme bilo dovoljno da vidim, kako sam tada mami rekla, razliku u čovjeku. Taj čovjek bio je ekstremno zgodan, ali to nije bio nikakav faktor. Zgodan je i ovaj agresivni. Čovjek je imao toplinu u očima i te oči su gledale u mene, a ne kroz mene. Bio je simpatičan, ugodan, iskreno se smijao, slušao me sa zanimanjem, opalio spontano našu zajedničku fotku, neku bezveznu, da pokaže zajedničkom prijatelju kojeg ja godinama nisam vidjela. Vratila sam se kući šokirana pozitivnim ponašanjem tog čovjeka, ne znajući hoću li ga ja ikada više vidjeti. To mi i nije bilo bitno, bitno mi je bilo otkriće da postoji neki drugi svijet, ljudi koji ne viču na mene, koji se iskreno nasmiju nečem duhovitom što sam rekla. Ljudi koji se smiju, a ne koji samo psuju. Sjela sam za laptop i radila nešto. Ne znam što, i tada me nazvao moj agresivni dečko i počeo se po običaju nešto derati na mene. Ja uopće nisam slušala koja je tema njegovog deranja nego sam ga prekinula i smireno rekla: "Ja sada prekidam s tobom jer meni su se počeli sviđati drugi ljudi." To je bilo pred par godina i taj je ostao u šoku kako sam se ja takva glupa, ružna i sve najgore usudila ostaviti njega tako veličanstvenog. Vjerojatno je još danas u šoku. Kad bih ja pričala kakve sam nebulozne idiotarije proživljavala s njime i tom pretencioznom genijalnom obitelji koja sve druge smatra debilima, to bi trajalo sedam godina koliko je to u stvarnosti trajalo pa to neću raditi. Dovoljno je da kažem da smo jednom u inozemstvu izbačeni s policijom iz supermarketa jer je ovaj tako napao prodavačicu zato što nam je rekla da smo stali u red za krivu blagajnu jer nismo čitali iako je jasno pisalo koja blagajna je za što.

Prekinuvši s tim zlostavljačem, osjetila sam slobodu i mir koji godinama nisam osjećala. Bilo je ljeto, kraj lipnja. I, da sve bude bolje, te večeri mi je na adresu došla neka sponzorska gajba pive koju sam dobila, ne sjećam se točno zašto, vezano uz časopis za koji sam tada radila. Sjedila sam u gaćama, slušala muziku, pušila cigarete i pila te pive s nula interesa za to vide li ljudi iz zgrade preko puta da ja sjedim gola navečer s upaljenim svjetlom. Nula interesa. Stav u stilu, ako nikada nisu vidjeli ženske sise, neka gledaju, ako ih veseli neka to i snimaju. Ja sam slobodna i nitko ne viče na mene i to je bitno, bilo kakve sise su mi bile zadnja stvar na pameti.

Kasnije, ja sam se spetljala s tim divnim čovjekom i on je neko vrijeme doista bio divan, malo lud na svoj način, ali nikako neugodan. Nakon dvije godine povuci-potegni, jer taj nije znao ni što bi sa sobom, a kamoli sa mnom, on se nešto jako mistično naljutio na mene i ja nikad nisam saznala što. Uopće nemam ideje što je on mogao npr. saznati o meni jer jako dobro smo se slagali i ja nisam imala nikakvo loše mišljenje o njemu. I znao je sve o meni iz prve ruke. U par navrata sam mu poslala poruku u kojoj molim da mi kaže zašto se on toliko smrtno naljutio na mene, ali nije mi odgovorio. To neznanje stvarno boli, ali naučila sam živjeti s time. Barem sebe uvjeravam da jesam. No, ma koliko to gadno završilo, ja sam tom frajeru ostala vječno zahvalna jer činjenica da sam upoznala njega mi je dala snage da ostavim ovog agresivnog. Taj agresivni se čak htio ženiti za mene, toliko je na tome inzistirao da sam ja na to lažno čak i pristala samo da se prestane pričati o tome. Nisam razumjela zašto on to toliko želi pošto sam prema njegovim riječima ružna, glupa, irititantna, nesnošljiva....itd. Navedite sve riječi kojima možete uvrijediti nekoga. Neću duljiti o tome jer samo prisjećanje na taj život u agoniji će mi proizvesti rak. Ako već i nije. Ne isključujem mogućnost da je jer sam tokom te veze stalno imala neke kožne bolesti na psihičkoj bazi i niti jedan ih doktor nije znao izliječiti, a dva tjedna nakon prekida magično su nestale i više se nikad ne pojavile.

Kroz cijelo to vrijeme, imala sam najbolju prijateljicu, preko deset godina. Obožavale smo se, uvijek slagale, nikad se posvađale. Mogu reći da sam je stvarno, stvarno voljela. Ta cura je uvijek mogla popiti više od drugih. Dobro, što s tim? Neki mogu popiti više, neki manje, ništa čudno niti vrijedno rasprave. Moj agresivni dečko je nije podnosio, ona mu je bila simbol za sve odvratno na svijetu. Baš je imao pik na nju i gađenje prema njoj. Od dana jedan. No, kako su godine prolazile, njeno cuganje se pretvorilo u problem. Kako moja mama kaže, ponekad neke stvari treba nazvati svojim imenom. Znamo koje je ime za to. Bilo je tu raznih mučnih situacija tipa onesviješćivanje na ulici, netko ju je jednom izlemao čega se ona nije sjećala i slično. Mnogi prijatelji, jer njenog jedinog roditelja je bolio kurac, su je privodili na različite razgovore o tome kako to mora prestati, vršili intervencije, no nije pomoglo. Boca žestice je bila prva i ispred svega. Počela je birati društvo ne po tome tko joj odgovara i tko joj je prijatelj, nego po tome tko ima više žestice. Litra joj je bila dnevna baza, a sve ostalo - dobrodošlo. Svi mi prijatelji smo odustali od tih intervencija jer bilo ih je više, ali nije bilo rezultata. Ništa. Kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van, plus naljuti se na osobu koja joj je nešto na temu lokanja rekla i navede neki primjer tipa: ''Šta vi serete, taj i taj se isto jednom napio na Novu godinu tako da je zaspao na stolcu u kuhinji''. Nije joj se moglo objasniti da je upravo to što ona navodi kao primjer problem, taj netko se napio jednom, na Novu godinu, u kuhinji, a ne na ulici u centru Zagreba u dva popodne ležao onesviješten. U utorak. Bez da je bila ikakva Nova godina. Ja sam njene pijane sramote uvijek tajila i kad bi me neki poznanik pitao da li je istina to što pričaju o njoj, ja sam govorila da nije i da ti ljudi koji to pričaju pretjeruju. Voljela sam je. Jako.

Ali to nije moglo trajati vječno. Kraj se dogodio jednog ljeta, ne tako davno, na moru. Više joj nije bio bitan nitko i ništa. Samo cuga, takve količine žesokog pića da se svi koji je poznaju čude što je još uvijek živa jer to spada u svojevrsno medicinsko čudo. To cijelo ljeto mislim da niti jednom nije promijenila majicu jer se nije sjetila to napraviti, a na plažu mislim da isto nije otišla jer nije bila u stanju. Kad ne bi našla društvo za opijanje, pila bi sama, s bilo kime. Nekim sumnjivim tipovima na cesti. U sedam dana jebala se sa šest tipova, i to samo što ja znam. Pokušala sam joj objasniti da statistički nije moguće da se svi ti ljudi njoj sviđaju jer ti se toliko muškaraca svidi možda u cijelom životu, a ne u sedam dana. Ona nije nimfomanka. Nimalo. Ona je samo toliko pijana da s njom svatko može raditi što hoće. Ona je to ljeto dogurala do toga da pije cijelu noć pa čeka sedam ujutro da se otvori supermarket pa ide po novu bocu. Ona je patila za nekim tipovima u koje se iskreno zaljubila, a koji nakon tjedan dana s njom više nisu htjeli čuti za nju. Ali nije htjela čuti zašto je to jer svatko tko je to ikada vidio zna što znači tjedan dana s njom i ne znam da li postoji frajer na svijetu koji to želi, baš takvim intenzitetom. Da skratim, u velikoj većini slučajeva ja sam spašavala nju, tajila njene sramote i molila plačući ljude po cesti da je onesviještenu odnesu u stan. No, jednom, to isto zadnje ljeto, meni je trebala njena pomoć. Dogodilo mi se nešto što ja nikad prije nisam doživjela i mislim da se to klasificira pod napad panike. To je bilo u mom stanu. Bili smo ona, ja i njen prijatelj koji mene nikad prije osim u prolazu nije vidio. Meni je bilo strašno loše, uopće ne znam opisati na koji način, znam samo da me obuzeo takav strah da mi je padalo napamet da se bilo kako ubijem samo da to prestane. Što je moja najbolja prijateljica napravila? Našminkala se, pitala da li je zgodna, uzela ključeve, rekla: ''Ja nisam doktor'' i zalupila vratima. Otišla je van. Vrlo sam sigurna da zato što vjerojatno u stanu nije bilo dovoljno cuge za njene potrebe pa to hoću li se ja ubiti u tom trenu nije nimalo bitno. Mene je ostao smirivati do nekih devet ujutro taj dečko, koji je meni nitko, ali on je čovjek, i ponio se kao čovjek iako mu je taj užasno mučan događaj uništio ne samo tu večer nego možda i cijeli tjedan njegovog godišnjeg odmora. I još je sutradan došao provjeriti kako sam, donio mi neku hranu, izveo mog psa. Čak ostao spavati u mom stanu u slučaju da meni zatreba nešto jer nismo znali što je to točno bilo i može li se ponoviti. Hvala tom čovjeku jer je čovjek, a ne netko čime upravlja boca jeftinog džina kojim možeš eventualno oprati zahod. Nije se ponovilo i sve je bilo u redu. No, ova koja ne registrira ništa osim boca džina u supermarketu, to mi je isto ljeto iako smo se pravili da je sve u redu, napravila još nekoliko... Situacija. Nekoliko. Dvije ili tri. Niti se sjećam svih detalja niti ih se želim prisjećati, ali znam da sam tada rekla: ''Prodala me za bocu brlje'' i to je bilo čak skoro pa doslovno.
Ja sam prijatelj kojeg možeš iznevjeriti i ja, glupa budaletina ću ti to oprostiti, ali ako to napraviš više od dva puta, ja postajem tvoj najveći neprijatelj. Ja sam tad nazvala njenog dečka u Zagrebu i rekla mu da osjećam moralnu dužnost reći mu da se njegova djevojka u sedam dana jebala sa šest likova. Lik ju je ostavio jer nije retardiran. I u njenom svijetu ja sam negativac. Ljude koje volim, ja ih volim jako i sve ću učiniti za njih. Ali kad se dogodi nešto ovako, kao ovo gore ispričano, moji svi osjećaji prestaju i to u roku jedne sekunde. Svih naših deset godina ljubavi nestaje kao da nikad nije postojalo. Je li ona živa? Boli me kurac. Više osjećaja imam prema žoharima koji povremeno kroz dvorišni prozor uđu u kuhinju. Da ju ubiju teroristi i da to vidim na televiziji, ja bih pomislila: ''I? Koja je poanta ove vijesti?''

Sada dolazimo do ove godine, zima. Zvoni meni telefon, nepoznat broj. Noć. Ja se javim. Na telefonu neka ženska, trese joj se glas, predstavlja mi se imenom i prezimenom. Nije mi poznato. Objašnjava mi da je ona trenutna djevojka od ovog agresivnog zbog čijeg ponašanja ja vjerojatno imam rak i kaže da ju je on izmlatio. Spominje nekakav zatvor i psihijatriju. Ne uspijevam sve povezati što priča. Kaže mi uz to da se on jako ozbiljno drogira s ovom pijanom, ženom koju nije podnosio ni trijeznu. Traži pomoć od mene. Ja sam taj razgovor vrlo diplomatski odigrala rekavši da čovjeka nisam vidjela ni čula tri godine, a pijanu dvije te da ne znam da li se itko od njih ozbiljno drogira, a da mi ovo s premlaćivanjem zvuči jako čudno jer njega ne poznajem kao nekoga tko bi ikoga tukao već da je on samo verbalno agresivan. Zaželim joj laku noć i blokiram joj broj.

Nakon pola sata razmišljanja zaključim da je možda pametno da nazovem ovog agresivnog i to mu kažem jer bio ovaj poziv zajebancija ili ozbiljan, to su dosta ozbiljne stvari i bitno je da on zna da netko okolo zove ljude i to im priča. Pitanje koga je ta žena sve nazvala. Nazovem ga. Frajer sretan što me čuje. Kažem mu što je bilo, kaže da je istina da ju je izmlato jer je ona njega pokušala zaklati nožem i doda da je cijelu našu vezu mislio da sam ja luda, a na kraju je ispalo da su sve druge koje je naletio puno luđe od mene. Drogiranje s pijanom je negirao, ali nisam ja od jučer. Poveli smo neki ugodan razgovor na kraju kojeg je on opet počeo toliko jako i agresivno vikati na mene jer ta osoba samo zna vikati, tako da sam ga blokirala na svemu na čemu se čovjeka blokirati može, čak i na aplikacijama koje ne koristimo ni on ni ja i na kućnom telefonu. I zbrisala sve albume naših slika sa svih naših putovanja jer sam apsolutno sigurna da ne želim tog čovjeka vidjeti više nikada ni na slici i isto vrijedi ono za teroriste. Ako ga ubiju, što s tim?

Sve mi je postalo jasno jer ja sam svašta, ali debil nisam. Droga ne pita. Zato se druži s pijanom kojoj džin više nije dosta pa je prešla na teške droge. Ne znam koje, jer ženska na telefonu nije precizirala. Još mi je netko rekao da oni nemaju o čemu pričati, što me ne čudi jer nisu imali o čemu pričati nikada, pa kako bi odjednom sada i da oni pričaju samo protiv mene. Kako je sve to tako odvratno, licemjerno i gadljivo na sto razina. Čak više s njegove strane nego s njene, plus curu koja ga je napala nožem potpuno razumijem. Nije ga sigurno napala jer joj je rekao da je lijepa i pametna nego joj je 522 puta rekao da je ružna i glupa. Neke žene u takvim situacijama uzmu nož. Ja slučajno ne, ali neke da.

Vidjela sam nedavno slučajno na internetu jednu sliku ove koja nije doktor pa mora otići lokati nekamo kad meni treba prijateljica. Cura nikad nije bila jako mršava, nikada ni debela, ali onako normalne građe. Na toj vjerujem novoj slici je toliko mršava da je to zastrašujuće. Onako kao Angelina Jolie u onoj fazi kad su se svi mediji na svijetu bavili samo time da li ta glumica umire koliko je mršava. Mršava toliko da nema lica, izgleda kao lubanja. A tijelo... Tijelo joj izgleda kao da je lik iz crtića Tima Burtona. Negativan lik kojim se plaši djecu. Mislim da to znači to ''teške droge'' što je rekla ženska na telefonu. Ne znam nikoga tko je toliko mršav, osim onih nekih ljudi iz dokumentaraca o anoreksiji na kraju kojih piše datum smrti tih ljudi. Da se razumijemo, ja volim mršavo, ali ovo je toliko mršavo da te plaši jer tako žene ne izgledaju. Čak ni manekenke. Blago njoj, sad je sigurno sretna jer je konačno mršava. Stvarno i objektivno. Sigurno je nazdravila tome. Dobro, dosta o njima.

U nekom trenutku, našla sam najboljeg prijatelja. Baš najboljeg u životu. Bar sam mislila tako, da bi na kraju ispalo da mi je taj čovjek cijelo naše prijateljstvo, vjerojatno u suradnji s nekim sumnjivim ljudima, radio takve spačke da je slučaj završio u crnoj kronici i na televiziji. Isto u to vrijeme se moj prijatelj, muž od moje prijateljice, neću reći zaljubio u mene nego stvorio takvu fiksaciju mnome da, kad je shvatio da mu neću biti ljubavnica ili što je već htio, postao zao i počeo mi raditi spačke na poslu, poslu na kojem sam ja njega zaposlila i to je dovelo do toga da sam ja dala otkaz na tom poslu. Najljepšem poslu u mom cijelom životu. Na početku sam rekla da sam umrla 14. srpnja 2002. Točno, jesam. Nakon ovog svega ja sam umrla opet. Ne postoji više ona Nika koju zovu na tulume jer je zabavna. Zovu je ponekad, ali ona se ne odaziva. Ideja tuluma bilo kakvog je za nju ideja pakla. Neko vrijeme je postojala Nika koja se, ako baš mora, na silu smije. I ostavlja dojam simpatične.

Sestrična mi je rekla da je ta moja lažna simpatičnost jako uvjerljiva i da to nikome ne uspijeva toliko dobro kao meni. Super, blago meni. Onda su se zaredali neki tipovi u mom životu, tipovi koji su svi od reda ludovali i planirali naše vjenčanje, zajedničku starost i takve gluparije. Svaki od tih tipova je od mene napravio budalu na drugi, svaki put nepredvidiv način, jedan je u nekretninama moje obitelji vidio rješenje svih svojih financijskih problema pa kad je nakon skoro godinu shvatio da on sigurno neće biti taj koji će te nekretnine rasprodavati, nestao. Drugi je imao apsolutno ludu bivšu ženu, ne isključujem da je to zapravo sadašnja žena. Treći je patološki lagao apsolutno sve pa nestao od sramote kad je saznao da sam ja preko njegove mame saznala da ništa što on kaže nije istina. Onda jedan je bio kao okej i polunormalan, ali dobio živčani slom kad je shvatio da sam objavila sliku nas s jednog koncerta, sliku na kojoj nismo samo mi nego i drugi ljudi, a uredno se slika inače s bilo kime. Prekinula sam s njime na licu mjesta bez previše buke jer nisam vidjela nikakav interes u tome da se bavim istragom o tome zašto on ne smije biti viđen sa mnom na nekakvom koncertu. Blokirala sam ga na svemu. Budala je mojoj prijateljici napisala referat od nekoliko stranica u kojoj opravdava to nešto. Rekla sam joj neka ne čita, neka samo zbriše jer nas ne zanima. To je i učinila. Da naglasim, nije taj tip mene dejtao dva dana nego nekih devet mjeseci i to nam je bila prva zajednička slika na nekoj društvenoj mreži. Ne grlimo se na njoj. Stojimo u gužvi. Što bi tek bilo da se grlimo? Osim toga nismo bili u nekom narodnjačkom klubu pa da je to sramota nego na kulturnom mjestu na promociji albuma jednog izvođača. Izvođača koji je ove godine dobio sve nagrade koje se na Balkanu dobiti može, dakle sramote nema. Problem je u meni i njemu na istoj lokaciji. Ne znam kome takva nevina fotografija s društvenog događaja može predstavljati problem. Vjerojatno njegovoj zaručnici. Možda ni njoj jer fotka stvarno ne prikazuje nikakvu bliskost, ali bolje mu je bilo, opreza radi, da napravi skandal pa da ja tu sliku za svaku sigurnost zbrišem. Nema problema, brišem odmah, i onako ne volim imati slike s debilima pored sebe da netko ne pomisli da su mi dečko.

To mi je sve bilo toliko kristalno jasno i toliko glupo da sam prekinula s njime na licu mjesta i onda veselo otišla u prvi red pred pozornicu da što bolje čujem svoju omiljenu pjesmu. Na povratku doma je čuo moj monolog koji je sadržavao sve što sam mu imala za reći, a onda sam izašla iz auta na prvom semaforu. Stvarno mi od takve budale ne treba usluga da me vozi doma, a osim toga nemam pet godina pa da ću se izgubiti u centru rodnog grada. To sve je bilo toliko jadno i glupo da čak mislim da nisam ni plakala. Ako jesam, to nije trajalo duže od dvije minute. Iako čak stvarno mislim da nisam. To je isto bio jedan od onih slučajeva kad skroz prerežeš sve osjećaje i ne uspijevaš se prisjetiti zašto ti se ta osoba ikad svidjela. Osjećaj prema njemu mi je bio isti kao prema uličnoj lampi, s time da mi je ulična lampa ipak draža jer lampa ti daje svjetlo da se ne izgubiš u mraku, a on ti ne daje ništa nego je samo idiot. Za druge ljude znam reći zašto su mi se svidjeli, za ovog ne znam, ne pada mi napamet ništa osim ''znao se dobro obući u military stilu'' što naravno nije nikakav argument, ali sve ostalo vezano uz njegovo lice, njegov karakter, ne sjećam se ničega. Nula. To je taj krajnji stupanj kad netko koga si smatrao osobom u jednoj sekundi postane sasušeno ptičje govno na cesti.

U mom se životu nakotila hrpa govana, govana različitih vrsta životinja, od običnih domaćih pa sve do onih egzotičnih kakve možeš vidjeti samo na Animal Planetu jer su toliko rijetke i egzotične da niti jedan zoološki vrt u svijetu nije dobio dozvolu da ih nabavi. Ta govna su bila i muška i ženska. I povrijedila su me, da. Jako. Ja ne znam da li ja mogu imenovati i jednu osobu do koje mi je bilo stalo na ovaj ili onaj način, a da me ta osoba nije povrijedila. I to onako dosta gadno, podmuklo. Nekad se osjećam kao da se moj život snima skrivenom kamerom i to se prikazuje na nekoj američkoj televiziji i netko jako dobro zarađuje od toga. Znam da se ne snima, ali to je samo metafora.

Posljedica toga je da ja više nisam ni lažno simpatična. Ja sam otvoreno bezobrazna. Govorim ljudima, ako ih nedobog sretnem na cesti, ljudima koji mi ništa nisu učinili nego su mi samo iritantni: ''Tvoja energija mi je odvratna od prve sekunde kad sam te vidjela, ne želim razgovarati s tobom o ničemu nikada''. Rekla sam nekim susjedima što ih ide, o čemu sam šutjela dosta dugo jer sam odgojena da budem fina. Sad bar ne moram više nikoga tko mi se gadi preko kurca pozdravljati. Kako se osjećam? Depresivno, jako. Psihijatar? Hvala ne, hrvatski psihijatri se svode na to da te ne slušaju, platiš to 350 kuna po satu, dobiješ savjet tipa meditiraj i neke tablete bez učinka, samo s nuspojavama. Super. Zapravo, kad bolje promisliš, osim ako baš ne misliš da si Isus i to vičeš po ulici, nikakva bolnica nema smisla. Jer, logično je, da bi taj neki psihijatar doista razumio tvoje probleme, ne može on tebe upoznati u 45 minuta koliko traje seansa nego bi ta osoba trebala živjeti s tobom mjesec dana da te koliko toliko upozna i shvati. Ovako u tih 45 minuta, taj samo načuje, načuje jer te ne sluša, tri neke rečenice i onda ti napiše neku bezveze dijagnozu jer to nešto što si ti rekao je možda malo slično nečemu što je on pročitao u nekoj knjizi koja je još pred nekih 60 godina izbačena iz upotrebe jer su mišljenja u njoj zastarjela i više se ne priznaju. Kako je sa stranim psihijatrima? Pojma nemam, nisam bila. Niti imam pretjeranu želju. Zapravo, želja mi je nula.

Gledala sam neki dokumentarac o psihologiji, snimljen 2019. pa mišljenja valjda nisu zastarjela i tamo je rečeno da baš svaka osoba na svijetu ima svoju točku pucanja. Netko pukne nakon dva sata, netko nakon dva tjedna, netko dva mjeseca, netko dvije godine, a netko dvadeset. Moja točka pucanja došla je ove godine, 2020. i ja sam sada luda. Pukla sam. Ne, nisam ja luda u smislu da ja ne znam što ja govorim. Ne, nikako. Ja jako dobro znam što ja govorim, bistrija sam i svjesnija svega nego ikada prije. Ali, ljudi su me toliko povrijedili da ja više nemam interesa za nikoga i ništa. Imam tri interesa. Čaša vode, cigarete i nokti. Voda mi treba jer ne volim pušiti na suho, cigarete su mi ovisnost i jedino zadovoljstvo, a nokti mi moraju biti sređeni jer si ruke cijelo vrijeme vidim pa me iritira ako su neki pohabani ili nešto.

Smatram se osobom bez prijatelja. Onih dvoje što bih rekla da imam, ne žive u Zagrebu pa se ne vidimo. Tu su i neki koje ne mogu smarati svojom tugom jer to spada u mučenje ljudi i neki koji su pak u gorim stanjima i problemima nego ja pa ne želim pričati previše s njima jer će me to ubiti. Baš ubiti. Grob pod zemljom i ploča gore. Mjesecima nisam vidjela nikoga uživo i ne želim. Ne želim sjediti na cugi s ikime i pričati o ničemu jer me više ne zanima. Nitko me ne zanima. Ako moram sjesti na cugu s nekom veselom osobom koja će mi pričati nešto veselo, ja biram skok kroz prozor umjesto toga. Nema mi odbojnije stvari od nečega veselog. Ljudi su me doveli do toga da ne podnosim ljude. Nikakve. Ne želim nikakav suvišni kontakt s ikime osim onog nužnog tipa s prodavačicom na blagajni. Kad mi počne nuditi proizvode na akciji tu nužno prerasta u suvišno i postajem bezobrazna jer moji živci to ne mogu podnijeti.

Rekla sam da moram imati sređene nokte jer si ruke stalno vidim. Inače, kako ja izgledam, moje lice? Pojma nemam. Ne gledam se u ogledalo jer me ne zanima. Izgubila sam interes za sebe. Po navici operem zube iako me svaka takva radnja po usnoj šupljini tjera na povraćanje. Istuširam se preko kurca. Da li jedem? Ne znam. Ponekad. Pojela sam mislim jučer malo sladoleda i povratila ga. Danas sam jela. Što sam pojela. Dva štapića pomfrita i petinu filea pohanog oslića. Dalje nisam mogla jer mi se gadilo. Inače to volim jesti. Do nedavno sam imala sitna zadovoljstva, tipa popijem dvije pive i bude mi ugodno neko kraće vrijeme, koliko već takva stvar traje. Sad me ni to više ne zanima. Pokušavam što više spavati jer tada si stvaram privid da me nema. Znam se probuditi i početi jako plakati jer sam se probudila u istom životu u kojem sam zaspala. Ne zanima me ni novac. Da mi daju 100 000 eura ja bih rekla: ''Jebe mi se''. To je zato jer ne želim ništa kupiti jer me ništa ne zanima. Ne želim nikamo ni ići. Pariz, London, Beč? Fuj. Havaji? Ne plašite me.
Ne slušam muziku jer me sva podsjeća na neka sretnija vremena. Žešća muzika me smeta jer mi lupa po živcima, a svaka spora pjesma me rasplače, nevezano uz njenu tematiku. Otkrivanje nove muzike me ne zanima. Dakle, muzika, nula bodova, a inače sam bila osoba koja većinu vremena ima upaljenu neku muziku. Filmovi? Ne dolazi u obzir, nikakvi. Uspijem tu i tamo s pola oka i trećinom koncentracije pogledati neki kriminalistički dokumentarac. Jedino to, ali jako rijetko. Serije? Gledati seriju bilo kakvu mi spada u metode mučenja terorista.

Izvodim psa u zoru kad nikoga nema, kasno navečer i danju u dvorište zgrade. Neku zoru, dok sam šetala psa, prišao mi je neki dečko i pitao gdje sada u blizini može kupiti cigarete. Rekoh mu gdje. Taj nije razumio gdje je to pa sam morala objašnjavati. Oči su mi se onako caklile od živčanosti. Još me pitao neka pitanja o psu i htio razgovarati, društven tip. Blago njemu. To me toliko iznerviralo da sam se vratila doma plačući. Ne ridajući nego znate ono kad vam od živčanosti i iritacije počnu nekontrolirano curiti suze. Ne znate? Blago vama. Ne podnosim danje svjetlo ni ikakve zvukove. Zvono na vratima, dizanje i spuštanje rolete, zvuk TV emisije iz susjedne sobe. Put za ludnicu. Trebala bih pofarbati kosu jer nisam pola godine. Obećajem staroj svaki dan da ćemo to sutra. Moje obećanje je lažno jer nešto tako iritantno kao što je držanje farbe na glavi nije nešto što ja trenutno mogu podnijeti. Znala sam se kratko razonoditi porukama na mobitel, malo se nasmijati s nekim. Sad više ne mogu niti to. Javila sam svima koji to trebaju znati da mi treba samoća neko vrijeme i isključila sve mogućnosti da me se kontaktira. Rekla bih da mi treba koliba u šumi, ali ne volim divljinu. Treba mi mrak. Mene više nema, ono što je postojalo, više nije tu.

U životu sam samo htjela stabilnog muškarca jer mislim da mi to treba, a u životu sam uvijek nalijetala na ljude nestabilnije od mene koji su me izmučili jer nisam dovoljno čvrsta da ja nekoga spašavam, dižem i vučem. Ove godine sam mislila da sam stabilnog muškarca našla i onda je taj stabilni ispao toliko beskrajno nestabilan koliko nisam znala da postoji. Nestabilnost razine: idi pravom doktoru i trebaju ti prave tablete.

Rijetko o ovome govorim jer mi je bolna tema, ali s 20 godina upoznala sam jednog Nizozemca, starijeg od sebe i jako smo se zaljubili. Usudim se reći, na prvi pogled. Zašto? Ne znam. Nije bilo bazirano na izgledu. To se odužilo i on je forsirao da ja dođem živjeti kod njega. Ja sam to htjela, ali mozak mi je govorio da je to glupa ideja, da što ću ja sada usred faksa ostaviti sve i otići radi frajera u nepoznatu zemlju u kojoj nikog ne poznajem. I nisam otišla. On je to jako zamjerio. I nikad me više nije htio čuti. Oženio je kasnije neku Azijatkinju. Nikad to nisam preboljela i smatram to najvećom pogreškom svog života. Trebala sam otići i život bi mi vjerojatno bio drugačiji i bolji jer gore od ovog što sam ovdje dobila ne može. Tada sam mislila da takvi frajeri i ljubavi padaju s neba. Pogrešno sam mislila. Nikad se nije ponovilo, niti blizu. Nije bilo niti slično. To je kao da želiš psa, a netko ti daje hrčka i govori da je to isto. Taj čovjek je bio pas, a svi ostali su bili hrčci i to hrčci s poremećajem u ponašanju. Ako punih 14 jebenih godina nisam tog čovjeka preboljela, vjerujem da neću nikada. Ne patim ja aktivno za njime, ali ostalo je žaljenje. Nemogućnost da oprostim sebi što nisam otišla jer sam bila mlada i usrana, istovremeno vjerujući da je svijet predamnom, a nije bio. Bilo je samo blato. Rekla sam ''Ne'' jedinom čovjeku kojem sam trebala reći ''da'', a svima ostalima na koje sam trebala povratiti sam rekla ''Da'' i od njih dobila smeće, šokove, javnu sramotu. Nemam niti jednu njegovu sliku jer sam ih u nekom trenu sve zbrisala, možda i bolje da nemam jer bih samo mučila samu sebe gledajući to, ali sjećam se svega jasnije nego što se sjećam što je bilo prije pola sata. Sjećam se svakog razgovora, smijeha, znam tko je što imao na sebi, sjećam se svih naših fotki iako ih je bilo možda i stotinjak.
Ničega se drugog u životu tako bistro ne sjećam kao što se sjećam njega. Sve s vremenom postane mutno, ali on nije. Vidim ga bistro kako se smije. Čujem ga. Sjećam se sadržaja njegovih poruka, specifičnog načina na koji ih je pisao. Ponekad bacim pogled, onako mazohistički, na njegove sretne slike s Azijatkinjom, taj brak traje već možda i deset godina, i mislim si: to je toliko sretna žena jer to je toliko divan čovjek, čovjek kojeg sam si sama oduzela jer te glupe motivacijske knjige i filmovi uče da život nosi prilike, ovakve i onakve. Toga nema. To je laž. Te spike su isto što i Djed Mraz i Uskršnji zec. Laž. Prljava i podla laž.

Ja život smatram najvećom mogućom kaznom jer ja 90% života samo patim, a preostalih 10% ili čak i manje je samo privid da je sve okej. Sad bi netko rekao neka pogledam koliko je gladne djece u Africi i koliko je ljudi bez ruku i nogu i neka cijenim život. Bol u psihi je gora i mučnija od bilo kakve fizičke, a plakanje za gladnom djecom u Africi koju nikad nismo vidjeli je lažno, to je prenemaganje za javnost, psihologijska činjenica iz novije literature. Onaj kome je do toga stvarno stalo, taj posvoji to dijete iz Afrike jer to se može. Treba papirologije, ali može se. To ljudi rade, u Zagrebu, pa dakle, ako vam je toliko teško zbog toga, izvol'te, pokrenite taj proces i za godinu dana ili manje imat ćete to toliko željeno dijete iz Afrike kod sebe doma. Ja ne patim zbog stvari koje sam vidjela samo na televiziji, ja patim zbog ljudi koje ja osobno poznajem, ljudi kojima sam dala svoje povjerenje i koji su me dokrajčili.

Nisam savršena, ali sa sigurnošću mogu reći da nisam zla i prema prijateljima i dečkima sam dobronamjerna. Onaj agresivni me dapače izdresirao da budem pažljiva, uviđavna i uslužna i ja jesam takva jer sam izdresirana k'o pas. Izbjegavam konflikte i teme koje bi osobu mogle trigerirati jer je agresivni toliko vikao na mene da ja tvrdim da ja od toga 100% imam neki blaži oblik PTSPa i ja sam rekla sebi da više nitko nikada neće bez razloga vikati na mene. Nitko nikada. I nitko nikada više i nije, vjerojatno i zato jer ja jako pazim da osobu ne izazovem jer me povišeni tonovi muških glasova vraćaju u to vrijeme života u hororu. I onda ja takva koja pazim na svaki svoj korak i riječ, možda i pretjerano, onda ja takva budem odjebana kao zadnja heroinska ulična prostitutka kojoj je sifilis prešao na mozak jer mi je taj kojeg sam tretirala kao nekakvog jebenog princa na zrnu graška našao neku manu, nepremostivu manu i to redovno nešto što je znao od prvog dana kad me upoznao. Tu je raspon od ''ne sviđa mi se što ne nosiš štikle na tanku petu'' do ''ne sviđa mi se karakter tvoje majke''. Ne sviđa se ni meni što si se ti drogirao heroinom i ne znam što izvodio, ne sviđa mi se što imaš neodgojeno dijete koje vjerojatno nije tvoje jer ne sliči ni na tebe niti na majku nego na nekog trećeg, ne sviđa mi se što si bio u braku s ludom ženom koja javno za sebe govori da ima nadnaravne moći, ne sviđa mi se jako puno toga, ali jebote, ljudi smo i nismo savršeni i imamo kojekakve greške iz prošlosti, ja nisam Majka Božja, ali razumijem da ljudi nisu savršeni i ne nabijam tuđe greške, puno gore od mojih, nikome na nos i onda ja bivam odjebavana iz idiotu nepremostivih razloga tipa - ne volim kampiranje. Stvarno ne volim. Moramo li sve isto voljeti?

Agresivni idiot je barem bio stabilan u jednoj stvari - htio je biti sa mnom i baš sa mnom i šest mjeseci nakon prekida je plakao i molio me da opet budemo zajedno iako sam glupa i ne znam kakva. Ovima novima nisam glupa, dapače nevjerojatno sam inteligentna i izgledom toliko divna da o tome ne prestaju govoriti, ali jebiga ja sam za smeće jer ne volim kampiranje i akcijske filmove. Ja to više ne mogu i ne želim podnositi, da se sa mnom tako nabacuje kako se valjda nacisti nisu nabacivali sa Židovima u logoru. Ja to više ne mogu i mislim da imam svako pravo reći da ja to neću i ne mogu. Više se uopće ne čudim kad netko nekoga na mah ubije pa bude neki naizgled glup razlog. Ma koliko taj neki razlog na papiru zvučao glupo, ja sam sigurna da u velikoj većini slučajeva osoba koja je nekoga ubila nije niti luda niti psihopata nego ju je taj netko verbalno jebao i jebao i jebao do točke mentalnog pucanja koju ima svatko, a osoba je slučajno pri ruci imala pištolj ili nekakav žerač za kamin. I eto ti ubojstva. Ja ne planiram nikoga ubiti, ali potpuno razumijem zašto dođe do toga da netko nekoga ubije. Na policijskom izvještaju koji je netko preko kurca napisao sve to izgleda bezveze, ali onom tko je to nešto bezveze stalno slušao i pukao do mjere da je osobu ubio, njemu nije bilo bezveze. Jer, mnogi zaboravljaju: nasilje, psihičko ili fizičko uvijek je nasilje.

Ja sebe, zbog veze s agresivnim idiotom, smatram zlostavljanom osobom. Smatram da sam zbog te veze oštećena psihički i ne mogu si oprostiti te silne godine provedene u grču i strahu, čekajući da bude bolje. Ja sam kriva, ne on, on samo pod obavezno mora psihijatru, ali njegova brižna majka to ne vidi jer ipak je on njen divni sin, ali ja sam kriva što nisam otišla.

Mene nitko nije pod prisilom držao. Krivim sebe i nikada si neću oprostiti to što ja smatram izgubljenom mladošću. Ja sam najbolje i nepovratne godine svog života provela pod nekakvim Stockholmskim sindromom i ja ne nalazim način da si to oprostim. I evo, njegova nova cura ga je napala nožem za meso. Da ga je negdje drugdje ubola, on bi bio mrtav, a ona ubojica. Na izvještaju bi pisalo da su se posvađali oko npr. boje podnih otirača u kupaoni i ta žena bi bila u javnosti zapamćena kao luda. No, ja koja jako dobro i predobro znam tog čovjeka, znam da je bilo ovako: on ju je pitao da li da kupi ove ili one otirače, ona je nešto odabrala no njemu je njen odgovor bio pogrešan jer ne postoji nikoji odgovor koji bi njega zadovoljio pa joj je rekao da je glupa. Naravno, tu to nije stalo nego se vrijeđanje poteglo na njen fizički izgled pa na životne odluke, zatim je došlo na red vrijeđanje njene majke i to je sve trajalo satima i na kraju se počelo vikati na nju zbog toga što je ona dejtala nekog tipa kojeg on smatra glupim prije pet godina kad se oni nisu poznavali i... Žena je došla do točke pucanja i uzela nož. Sve je počelo s otiračima za kupaonu. I završilo s nožem. I onda taj tip meni kaže: ''Ti zapravo uopće nisi luda''. Možda baš zato jesam, zato jer te nisam klala nožem nego sam te smirivala kao da si mala beba koja plače i brinula se o tebi kao da si orhideja, a zapravo si zaslužio da te napadnem nožem. U više navrata. Sigurno deset ako ne i trideset. Samo što imam ono neko zrnce samokontrole i razuma koji mi govori da ne želim ići u zatvor na puno godina zbog idiota. Jedino zato ti nisi napadnut nožem, frende. Jedino zato. Uvijek sam ti govorila da ćeš ti jednom zbog svog ponašanja prema ljudima biti ubijen, govorila sam ti da se samo trebaš okomiti na osobu luđu od sebe. I evo, skoro pa da si bio ubijen. Je li te to opametilo? Sigurna sam da nije.
I boli me kurac, najbitnije je da više nemam nikakve veze s tobom i tvojom pretencioznom obitelji zbog koje možda imam rak. No veza koju imam i koja će trajati jako dugo je ona koja se zove sjećanje na tebe i sve u vezi tebe i sve bih dala da to mogu izbrisati. Gadi mi se sve u vezi tebe, najradije bih mijenjala 200 puta oprani parket u svojoj sobi jer si ti po njemu hodao. Gade mi se zemlje u koje si me vodio. Gadi mi se sve u vezi tebe koliko si me izmučio, izmučio si me toliko da je to nenaplativo. Sve da mi platiš otštetu za to višegodišnje mentalno mučenje 500 000 eura meni se ti euri gade jer su tvoji. Ružno je reći, ali zaslužuješ beskrajno nesretan život, a imaš ga. Sretni ljudi se ne drogiraju s pijandurama koje ne podnose. Sretni ljudi ne viču na sve oko sebe i ne dovode do toga da njihove aktualne cure zovu telefonom njihove bivše da ih pitaju za savjet što da rade jer su u strahu od idealnog tebe.

Rekao si zimus da si mislio da sam ja luda pa onda shvatio da nisam. Krivo. Dobro si mislio. Ja jesam bila luda i to jako jer ja sam te voljela, jako, a samo luda osoba može voljeti nešto poput tebe. Vjerojatno smo imali i pokoji lijep trenutak, kažem vjerojatno jer se ne sjećam niti jednog pošto je ono loše bilo toliko loše da ja samo to pamtim. U mojoj glavi samo odjekuje tvoja vika i dernjava. Ne mogu si vizualizirati tebe kako se smiješ jer ja se ne mogu sjetiti niti jedne situacije kad si se ti nečemu nasmijao. Prestajem pisati o tebi jer da sve napišem trebalo bi dobrih pet ili šest godina koliko je tortura trajala. Dok, recimo, s tvojom partnericom za drogiranje se sjećam lijepih trenutaka jer ih je bilo nebrojeno. To što je ona gadno skrenula krivim putem to je drugo, ali ona nikoga nije mučila ničime. Ona je za mene samo mrtva i ne postoji, a ti... Kog boli kurac za tebe. Ja si samo ne opraštam što sam dopustila da mi uništiš godine i godine. To mi nitko ne može vratiti.

Vratimo se u sadašnjost. Postoje dva pojma koja mi se gade više od snimke operacije promjene spola iz muškarca u ženu, a to je uvjerljivo najužasnija stvar koju sam vidjela na internetu. Ti pojmovi su ''prijateljstvo'' i ''ljubav''. Imam teški PTSP od oba. Odvratno. Ne želim niti jedno niti drugo. Malo mi je ponekad dosadno biti stalno sama, ali niti jedno od ovog dvoje ne želim. Možda ću poželjeti za deset godina, sada nikako ne. Presvježi su mi svi horori koje sam doživjela od prijatelja i muškaraca koji su se kleli pred mojom majkom da me vole, iako ih ona nije ništa o tome pitala. Naučila sam da je pravilo to da što više tip inizistira na tome da sam mu ljubav života i aktivno planira zajedničku budućnost, to će mi veći šok prirediti i vjerojatno sutra slaviti zaruke s nekom tamo koju je upoznao putem od moje kuće do tramvajske stanice. Naravno, govorit će ljudima da on mene nikada nije vidio i da mu ni ime ni moja fotka nisu čak ni poznati. Nikad čuo, a još manje vidio.

Ponekad se zajebavam sama sa sobom i govorim da ja sigurno imam neku tešku psihičku bolest za koju nitko ne zna jer se manifestirala samo pred tim tipovima koji su me htjeli ženiti pa sutra nestali. Bolest u stilu... Možda u noći ispuštam nadljudske krikove i vrištim da sam ja Lucifer kralj Podzemlja i onda se ti tipovi na smrt prestraše. To nitko osim njih nikada nije vidio, puka slučajnost. To je jedino racionalno objašnjenje za tretman koji redovno dobivam. Prijatelji su mi bili oportunisti i psihopate, a frajeri vide Lucifera. To je rezime. Zato me strah života i ljudi. Posebno novih. Došla sam do točke pucanja, kao što rekoh. Uz najbolju volju, ja više ne mogu. Čim mi netko udijeli kompliment, bilo kakav, mene prođe jeza jer znam što slijedi. Scenarij znam napamet jedino što je uvijek šok koji mi osoba priredi na kraju drugačije tematike. Uvijek bude nešto novo, nepredvidivo. Nisam praznovjerna uopće, ali moj život me tjera da se zapitam je li to horoskop? Netko mi je rekao da je to možda karma iz prošlog života, iz ovog sigurno nije jer nisam ništa baš strašno učinila nikome, dapače, altruist sam pa sam više ljudi pomogla kad sam mogla nego odmogla. Najveće odmaganje nekome, ujedno i jedino, je bilo kad sam kod urednika jednog ozbiljnog časopisa urgirala da se jednu osobu makne jer piše kao da ima 12 godina i ruši kredibilitet cijelog medija i to je bila istina. U prošle živote stvarno ne vjerujem. Iako mi je sve jasnije da sam bila Adolf Hitler.

Jedan od razloga zašto sad nemam prijatelja i zapravo me boli kurac je taj što kad mi počelo sve kretati po zlu u životu, ja sam prestala biti ona koja sve nasmijava i podiže atmosferu na učmalim tulumima. Ja sam postala ozbiljnija, ponekad zabrinuta. To nikome nije zabavno. Posebno kad nekome povjeriš problem, taj pobjegne odmah. Ne znam čemu se čudim jer 14. srpnja 2002. kad je umrla ta predivna mlada žena i svojom smrću ubila i mene, iza nje je ostalo malo dijete. Od tada je prošlo 18 godina i za to dijete nikada, niti jednom, nije pitao nitko. Čak niti njene sestrične s kojima je odrasla. Silni prijatelji koji su naricali na sprovodu i željeli se baciti za njom u grob? Nitko za dijete nije pitao niti jednom. Tu i tamo netko zna pitati imamo li kakve novce za posuditi i eventualno jesam li se ja konačno udala, ta dva pitanja se periodički pojavljuju, ali njeno dijete nitko nikada nije spomenuo. Ti njeni veliki prijatelji ne znaju je li to dijete živo. Uopće ne želim napisati da li je ili nije jer netko od tih velikih prijatelja bi bio sklon ovo pročitati, a ti ljudi ne zaslužuju znati taj podatak. Ne tiče ih se, nemaju pravo to znati. Onaj tko nije pitao kako se dijete vrtićke dobi nosi sa smrti majke, taj danas ne zaslužuje znati je li to dijete živo. Pošteno? Vrlo. Nitko zapravo nije pitao nikoga od nas kako se nosimo. Čak ni kad je umirala, nitko nije pitao ništa. Svi su pobjegli. Jedino je njen prijatelj iz rane mladosti doputovao iz daleke zemlje i svirao joj na gitari Morsku vilu od Daleke obale dan prije nego je umrla. To joj je bila omiljena pjesma. Jedino taj čovjek kojem stvarno nije bilo usput sjesti u auto i dovesti se 1500 kilometara. Ovima koji žive preko puta ulice nije palo napamet ne da dođu u posjetu, nego da pošalju SMS poruku.

Ja ne bolujem od smrtonosne bolesti za koju nema lijeka, ali dovoljno je biti malo bezvoljan da te zaborave. I eto, svako zlo za neko dobro. Trebala su mi se desiti sranja u životu koja su završila u crnoj kronici da shvatim da nemam prijatelja. Okej, hvala na informaciji. Također obožavam one, sve sam ih poslala u kurac, koji kad se nešto negativno desi, budu generali nakon bitke i svršavaju držeći mi predavanja o tome kako su oni to sve unaprijed znali jer je to bilo očito. Super, vidovnjače, imam dva pitanja: Zašto, ako si to sve znao, si prijateljevao s tom osobom koja mi je to nešto grozno učinila i zašto, pošto si sve znao, mi nisi to rekao jer da si mi rekao onda se to ne bi dogodilo i ne bi bilo crne kronike i kriminalističke televizije u mom stanu? Aha, nisi znao, samo želiš biti jako pametan jer nikad u životu nisi bio, a moju nesreću vidiš kao jedinstvenu priliku da svima dokažeš koliko si ti zapravo nezamislivo mudar. Najbolje da si promijeniš ime u Sokrat, a prezime u Tesla i neka otpuste glavnog agenta specijalnih jedinica u FBIu i zaposle tebe odmah danas. Marš, bljuvotino. Pošto si toliko mudar, mogao si cijelom svijetu uštedjeti vrijeme i odmah reći gdje se skrivao Bin Laden jer si ti 100% to znao odmah, pošto je bilo očito, i svi su glupi osim tebe. Marš, bljuvotino, još jednom. I daj, ne budi pizda i reci formulu lijeka za rak i usput u kuhinji smućkaj lijek za covid19 jer ovo prvo sigurno već godinama znaš, a ovo drugo ti je čas posla. Za takve koji tuđe nesreće koriste kao priliku da bi uzdigli sebe, imam jednu poruku koja glasi: Idi liži cestu. I to ne bilo koju nego onu oko bolnice za infektivne bolesti. Posebno dobro obliži, kad si već tamo, kontejnere s toksičnim otpadom. Hvala.

Došlo mi je sada, onako spontano, da mami na papirić napišem broj čovjeka koji će mi svirati na sprovodu. Ne treba pisati nikakve upute jer on zna što treba svirati, samo on i nitko drugi. On je zadnja osoba koju sam vidjela uživo i zezali smo se tko će prije umrijeti i ako ću ja, da mi on svira. Sigurna sam da je zapamtio. Kakav je sprovod, boli me kurac. Samo mali ljudi žele velik sprovod, znam. Ja nemam preferencija jer mi je svejedno došlo tamo pet ljudi ili pet tisuća. Samo znam da želim tu određenu pjesmu. Nikakve govorancije jer trenutno ne postoji nitko s kim sam dobra, a tko me dovoljno poznaje da može išta suvislo reći. A nečija trkeljanja ne dolaze u obzir. Neka neki katolički svećenik ako baš mora kaže one neke bazične tri riječi. Iako Bog ne postoji i sve je to glupo. Otkud sad to? Zaboravila sam reći da sam se neku noć uhvatila kako razmišljam kako koji otrov za štetočine, dostupan u supermarketu, djeluje na ljude i kojim redom otkazuju organi. U svakom slučaju dugotrajna i jako mučna smrt. Ne, neću to raditi. Neću se ja ubijati, ali ne podnosim činjenicu da sam živa. Ja u biti čekam da se potroši vrijeme i da umrem. Od 18e godine me stara siluje nek idem na vozački, a ja rezolutno odbijam. Govorim da se bojim auta. Zapravo se bojim toga što znam da bih ja znanje upravljanja autom iskoristila za to da proizvedem neku tešku frontalku i poginem. Takav je bio moj stari, pa je proizveo frontalku mlađi od mene i postigao ono što je ono oduvijek želio. Smrt. Psihijatrica koja me liječila od depresije je negdje lani rekla da nema smisla da dolazim jer to što ja imam nije bolest nego takav karakter. Prejeben karakter, blago meni!

Uz karakter, ljudi oko mene nisu pomogli. Umrla sam nekoliko puta, sad definitivno. Točka pucanja, već rekoh rekoliko puta. Pukla sam do mjere da ne podnosim Coldplay šalicu jer me podsjeća na dva njihova koncert na kojima sam bila. To su neka sretna, neponovljiva sjećanja koja me uznemiruju. Rekla sam već da ne slušam muziku. Rekla sam i zašto. Jer me vraća u moj svijet koji više nije moj, svijet koji ne postoji. Moj navodni psihijatrijski problem je u tome što previše intenzivno proživljavam osjećaje. Preintenzivno volim, preintenzivno mrzim i preintenzivno proživljavam tugu. Dok većina drugih ljudi sve prođe puno lakše. Više u meni ne postoji niti ljubav niti mržnja, postoji samo tuga. Neizdrživa. U mom mozgu je horor, vrte se ružna sjećanja i miješaju se sa sretnim trenucima koje je ne moguće ponoviti jer sve uključuje ljude, a to ne dolazi u obzir.

Ljudi me vole ismijavati i govoriti da sam sama kriva jer pogrešno procjenjujem. Pičko, i ti si sama kriva jer imaš muža koji te tuče, a meni šalje poruke. Glupačo. Dakle, šuti. Sama sam kriva, jebiga. Ne pucam na to da mi dečko bude Papa. Nemam interesa ni u prijateljevanju s njime. Dalai Lama? Molim te. Ako me išta može dovesti do ludila to je bilo kakva joga i meditacija. Jednom sam tako ispičkarala stručnu osobu koja me pokušala smiriti meditacijom da me se žena prepala i mucajući rekla: ''Možda ovo nije za svakoga''. Ne. Nije! Daj mi vreću za boks ili streljanu da pucam u neke papirnate ljude, a ne tjeraj me da sjedim i mislim na šum mora.

Inače, moj najveći strah je da ću biti prisiljena ići na more ove godine. Da, ljeto u Zagrebu je gore od Pakla i trovanja sredstvom za odštopavanje odvoda. No to mjesto, u kojemu sam provela najljepše dane i noći mladosti je sada moja najveća noćna mora. Sve je ostalo manje više isto i tamo su neki novi klinci koji, isto kao ja tada, vjeruju da je svijet njihov. Ne mogu pobjeći od zvukova tih barova i klubova jer su pored moje kuće i to mi je takav triger kao valjda ništa na svijetu. Imala sam godinama tamo muško društvo, super frendove, no ti dečki su se poženili za kojekakve pretenciozne žene koje ili plaču u javnosti da bi privukle pozornost na sebe ili forsiraju degustacije vina u koja glume da se razumiju u skupim vinarijama, a ja niti volim vino niti podnosim preseravanje tog tipa. Plakanje u javnosti na temu ''moj zaručnički prsten ima premali dijamant'' neću ni komentirati. Udaj se za Brada Pitta ako hoćeš veliki, a ne za dečka iz Zagreba, ali kod Brada Pitta nemaš šanse jer si em preružna em preglupa za njega, to ti garantiram. Tako da takva druženja ne dolaze u obzir. I ne, nisi manekenka samo zato što imaš dugu kosu.

Na stranu vinarije i plakanje u javnosti, ja more ne volim. Mrzim se kupati u moru. Počela sam to mrziti čim sam prestala biti dijete. Neki ljudi to ne vole i ja sam jedan od njih. Jedini moj interes u moru i plaži je taj što sam zgodnija kad pocrnim. No sad me za to više no boli kurac. Moj interes za mene je nula.

Nadalje, prestala sam pisati. Zbrisala svoj opus s neta koliko sam mogla, iako stalno slušam: ''Piši dalje, talentirana si za to'' - jesam. Blago meni. Znate što mi je to donijelo? Manijake za vrat, jedno priznanje Đele Hadžiselimovića, nešto sitno sramotnih para i neku beskrajno glupu popularnost, kvazi popularnost. Rekla sam, ako ću išta ikada više napisati, to će biti knjiga, pa evo je. Kratka je za roman, ali nazivam ga tako. Lijena sam tražiti bolju riječ. Kvazi popularnost došla je, opet, prekasno, onda kad me to prestalo zanimati jer htjela sam to s dvadeset, a tada to ne možeš postići jer si realno preblentav da napišeš nešto što ne izaziva podsmijeh. U tridesetima je stigla ta kvazi popularnost i odnijela mi mogućnost one bazične privatnosti. Ne mislim pritom one na internetu, internet je polje za iživljavanje luđaka, slobodna zemlja. Govorim o onome na cesti. U kafiću. Za moj se ukus previše puta događa da mi u kafiću priđe neki klinac ili klinka, naravno dok je kafić u mom svijetu još uvijek postojao kao opcija. I taj navali na mene s pitanjem jesam li ja ja i kad sazna da jesam, sjedne mi bez kriterija za stol i davi me pitanjima toliko dugo da moram postati latentno bezobrazna i reći osobi da se makne. Ja sam htjela popiti piće s prijateljicom ili sama s psom, ali ja to ne mogu jer si netko uzima za pravo oduzeti mi tu mogućnost i dominirati stolom za kojim ja sjedim dok pijem piće koje ja plaćam. Prilaženje ljudima na cesti koje si vidio u novinama? Ja to ne radim, ali okej, ako već radiš neka to ne traje duže od minute jer smaraš. Smaraš. Nismo prijatelji. Ne želim provesti večer s tobom samo zato jer ti to želiš jer sam ja tebi fora ili što već. Od jedne osobe koja u blizini moje kuće radi moram fizički bježati jer taj trči zamnom kad me vidi i zahalta me u razgovor o nekom mom tekstu kao da imamo sat lektire. Zbog te osobe do dućana idem okolnim, dužim putem, pošto je ta osoba toliko napasna da ne priznaje i ne čuje moje izjave: ''Žurim se jako!'', ''Imam još pet minuta da predam papirologiju o godišnjem izvještaju prometa svog obrta inače dobivam kaznu 500 000 kuna!'' Ta osoba to ne čuje. Lektira. Lijepo je da te ljudi vole čitati, ali brate, nemaju kriterija kad je riječ o mučenju osobe koja to nešto piše.

Moje notorne tetovaže. Mama mi kaže da izgledam kao David Beckham. Reći ću vam jedno: tetoviraju se dvije vrste ljudi - nesretni ljudi i egzibicionisti. Ja sam oboje. Ne znam niti jednu doista sretnu osobu koja se odlučila tetovirati. A oni koji se tetoviraju ''radi sebe'', lažu. Tu su i oni koji si tetoviraju nešto što im znači, ime djeteta, žene, majke. Njima mogu reći samo jedno: Voljeni se nose u srcu, a ne na koži. Tako da se opet vraćamo na egzibicionizam. Moje tetovaže naravno nešto znače, ali su bazirane na motivima iz pop kulture. Inače, imajući sve to na umu i poznavajući puno tetoviranih ljudi koji misle isto što ja, bježim koliko god mogu od tetoviranih tipova. Jer te karakteristike koje osobu tjeraju na proces tetoviranja nikako nisu nešto što ja želim u muškarcu. Slobodno eliminirajte i mene zbog toga, nećete pogriješiti.

Inače, imam love/hate odnos s mamom. Mislim da nisam ispunila njena očekivanja i istovremeno pati jer sam ja tužna. Umrla sam 2002. i od tada čuvam u ladici pored kreveta malu kuvertu naslovljenu na nju i u njoj kratko piše: ''Mama, nemoj nikada kriviti sebe''. I ne bacam ju. Ne bacam ju, jer ne mogu tvrditi da nikada neće doći dan kada ću ja nestati. Bilo pod zemlju ili u neku drugu zemlju i više se nikada ne okrenuti.
Uvijek sam mislila da samo želim voljeti i biti voljena. Ja znam voljeti. No sve što sam dobila je privid ljubavi koji mi je netko stvorio i ostavio me da patim. Po tome koliko se tipova meni klelo da me voljelo ispada da sam najvoljenija osoba na svijetu. Prvi na listi je Isus, a onda ja. Više ne želim biti voljena, imam averziju od ideje ljubavi. Jer sve šanse su ispucane kod mene jer pokušala sam različitim profilima ljudi. Nikad nije uspjelo. Ajde da nije uspjelo pa da mi je taj netko to rekao, to je pošteno i nema drame, nije protuzakonito odljubiti se od nekoga. Ali priređivati nekome šokove, nestajati, napraviti osobi javnu sramotu. To je drugo i ja za to nemam kapacitet. Ja sam u životu od likova samo iskorištena, prvenstveno materijalno.

Emocionalno, a tek ond seksualno. To zadnje ne brojim jer nisam neka osjetljiva pička koja misli da jedino ona u svijetu ima pičku i da je njena pička sveta. Ja sam toliko neosjetljiva na takve banalne stvari da ja iskreno ne znam jesam li ja izgubila nevinost s 15 godina ili možda 16. Mislim da je bilo 15, ali stvarno nisam sigurna jer ne pamtim takve glupe podatke. Žene koje rade bauk i dramu od seksa smatram ludima. Od svih poremećaja imam, barem nemam niti jedan seksualne prirode. Tj. sada imam jer mi se sad ljudi gade kao pojam i nikakav fizički dodir ne dolazi u obzir osim ako nisi zubar koji mi mora hitno izvaditi umnjak jer se toliko upalio da me boli cijela glava i očna duplja. Toliko su me puta povrijedili da me se više ne može povrijediti.

Bilo bi mi lakše da sam puno gluplja i da mi je glavna okupacija 12satni razgovori o šminki koju ću kupiti. Niti jedna žena s kojom sam se ozbiljnije družila nije o tome razgovarala nikada. Niti jedna. Možda su neke ispale krave, a plitka glupača nije bila niti jedna. Konzultacije o boji noktiju ili ruža nikad nisu trajale duže od jedne minute. Puno sam rekla. Jeste li znali da prosječna žena većinom o tome razgovara, satima? Ja ne razumijem zašto bi se o tome razgovaralo. Pitaj nekog je li bolje ovo ili ono, taj će reći mišljenje i gotova priča. Kraj. Mi smo sve pričale o psihologiji i filozofiji, često i poslu, takvim temama, i zato smo većinm klasificirane pod čudne. Biti ne totalno primitivan znači biti čudan? Lijepo. Ne obući se kao da radim na šalteru u banci pa nosim uniformu isto znači da sam čudna. Odlično rezoniranje. Nisi čuo za pojam koji se zove svijet? No, sad se više ne moraš time zamarati jer više ne postojim i hodam u trenirci, a uvaženo je mišljenje je žena koja gradom hoda u trenirci zaboravila na sebe. Točno, trenirke su za sport, nešto što obučeš nakon tenisa, a ne za grad. Šetanje psa, ajde. Do prije par mjeseci, da prošećem u trenirci trebalo bi mi se solidno platiti. Sad je obrnuto jer nema sile koja će me natjerati da se kultiviram. Ne postojim.

Za kraj, voljeli su mnogi govoriti da sam luda. To je kao neki hit bio.
Dok ste to govorili, tada nisam bila.
Ali sada jesam.